Mon 5 Nov 2007
Sjedim na WCu. U ruci drzim casicu i stapic. Tanki, dugacki, bijeli stapic spustam pored umivaonika, casicu podmetnem izmedu nogu i popiskim se u nju. Pazim jako da ne pokapam po svojoj ruci i, za divno cudo, uspijevam. Otvaram tanki, dugacki, bijeli stapic i stavljam mu vrh u casicu. Ima taman toliko tekucine da se tanki, dugacki, bijeli stapic uroni do plastike. Savrseno.
Pise na lijepom, rozom papiricu koji sam dobila sa stapicem da ako se popiskim direktno na njega mora proci 5 sekundi, a ako ga uronim u casicu (sto mi je bila prihvatljivija opcija) mora proci 20. Nije mi jasno koja je razlika, ali poslusam lijepi, rozi papiric. Polako izgovaram u sebi dvadeset-i-jedan, dvadeset-i-dva, dvadeset-i-tri … jer sam na TVu cula da je to najtocniji nacin za brojati sekunde. Izbrojim dva puta od 20 do 30 i zakljucim da je to - to.
Vadim tanki, dugacki, bijeli stapic iz casice pune zuckaste tekucine i zatvaram ga ponovo. Izgleda pomalo kao ona kemijska kojoj skidate cep. Samo sto bi pisanje s njim vjerovatno bila losa ideja. Bacam pogled na lijepi, rozi papiric i vidim da me savjetuje da tanki, dugacki, bijeli stapic nikako ne ostavim vodoravno, vec da ga drzim okomito. Uspijevam ga namjestiti okomito, zgrabim mobitel koji lezi na najnovijem broju Tene ili Lise ili nekog drugog zenskog imena i namjestam alarm na mobitelu na pet minuta. Pise lijepi, rozi papiric da se rezultat treba ocitati unutar deset minuta, a na kutiji pise nesto kao “odgovor za jednu minutu”. Dakle, pet minuta je sasvim razuman rok. Ne prerano, ne prekasno.
Buljim ispred sebe neko vrijeme, i na kraju zakljucim da mi se ne da sjediti bezveze na WCu. Dizem se sa skoljke, pustam vodu, perem casicu i bacam je u malu kanticu za smece koja stoji kraj WC. Zasto sam je ono oprala? Ne znam. Sjedam na pod i naslonim se na radijator. Gledam okolo po kupaonici, trudim se ne misliti gluposti.
Okrecem glavu i pogled mi pada na tanki, dugacki, bijeli stapic. Pojavila se kontrolna crtica koja me obavijestava da sam ucinila dobro i da je moje brojanje bilo sasvim dovoljno. Pored nje stoji bljedunjavi, plavi plus. Gledam u taj kriz i ne moram niti provjeriti sto kaze lijepi, rozi papiric o ovakvom rezultatu. Znam sto znaci. Psmtr.
Razmisljam dal’ da zgrabim mobitel i nazovem dragog da mu priopcim da njegova muskost ne puca corke. Ili da mu posaljem e-mail sa slikom jebenog tankog, dugackog, bijelog stapica i tekstom “Tvoji plivaci stizu do cilja.” Zakljucujem da je to pomalo okrutno, i da mu je bolje reci navecer, u zivo. Odvest cu ga na kavu, ne, odvest cu ga na casu nekakvog alkohola, nesto jace od pive (ja cu, naravno, kao trudnica popiti sok od jabuke, ali ja i inace pijem sok od jabuke i to mu nece biti cudno) i staviti mu na stol jebeni, tanki, dugacki stapic. Nije glup, shvatit ce sto to znaci.
Pa se sjetim mojih roditelja i kako ce oni biti odusevljeni kad im njihovo dijete, sa dvadeset i kusur ispita do diplome, dodje i objavi da ce u srednjim cetrdesetima postati baka i djed. Majka ce vjerujem predloziti abortus, ja cu odbiti, pa ce biti svada, malo i plakanja vjerovatno i onda cemo se zagrliti i zakljuciti da je bolje da prespavamo ovo i razmislimo ujutro. Za oca ne mogu ni zamisliti kako ce reagirati. Nemam pojma. Hoce li mi pozeljeti opaliti samar ili ce me zagrliti i reci mi da dijete nije najgore sto im se moze dogoditi … nemam pojma.
Onda krenem razmisljati o tome hoce li biti curica ili decko. Zakljucim da, kakve sam ja srece, sigurno nosim decka. Ja, naime, zelim curicu. Odjednom shvatim da ja u sebi imam nesto zivo sto ce rasti i kad dode do duzine od pola metra proci kroz rupicu velicine oraha. Jednom kad izade van htjet ce se pristekati na mene i iz mojih bradavica povuci svoju hranu. Netko ce mi se pristekati na sise i pocet ce vuci svom snagom da iz njih nesto iscuri!!! Vec me sad bole bradavice!
Odjednom se zacuje iritantnan zvuk s Tene ili Lise ili nekog drugog zenskog imena. Trgnem se iz histeriziranja o porodu i dojenju i shvatim da se oglasava moj alarm na mobitelu. Proslo je pet minuta. Primam u ruku tanki, dugacki, bijeli stapic i buljim u njega. Jedna crta, dvije crte. Jedna crta, dvije crte. Samo dvije. Nema trece. Nista ne tvori plavi, blijedi kriz. Zadovoljno se nacerim i odlazim obavijestiti prijateljicu da je rezultat testa - negativan! 
Disclaimer: Tekst je napisan pocetkom 2006te godine.
I tako sam ja dobila svoju igračku, skupljala brojeve prijatelja iz osnovne škole, pa onda i srednje (onda su svi imali mobitele već), i na kraju s faksa, s raznih kava, tuluma i sli?no. Na kraju se u mom mobitelu našlo preko 250 brojeva od kojih sam realno trebala … pa valjda 100tinjak maksimalno. Naravno, tijekom godina mobiteli koje sam koristila su se mijenjali, uglavnom su to bili bivši mobiteli mojih roditelja kad su oni kupili nove, ili pokloni - bilo da su bili poklonjeni meni, bilo mojim roditeljima. Prije sam prepisivala sve brojeve iz starog mobitela u novi, no onda sam shvatila kako je to zapravo… vrlo glupo. Čemu? Tako i tako pola tih brojeva ne koristim, ima ljudi s kojima se nisam čula niti jednom u protekle dvije godine, čak niti jednom jedinom SMS porukom! I tu je krenula moja nova praksa, koju koristim jos uvijek: filtriranje.
